Kako je NPL uticao na mene? By Dana Koruga

Ove godine punim 35 godina. Kada se osvrnem, puno sam toga stavila u njih – 18 godina provela u formalnom obrazovanju, 18 godina tražila gospodina pravog, gotovo čitav život uspostavljala razna prijateljstva, bavila se sportom 20 godina, plesom jednu godinu, radni vijek dovela na tačno 12 godina, pohađala NLP 9 mjeseci.

Otkuda ja na NLP Practicioneru?

Smatram da sam se izložila životu, često izlazila iz zone komfora, donosila odluke koje su mijenjale moj život za 180 stepeni. Sve te promjene sam prošla sa dosta utrošenih živaca, vremena provodenog razmišljajući i preispitujući se. Naravno, kako su godine odmicale, zrelost je učinila svoje. Dosta toga sam i posložila u skladu sa željama i očekivanjima, međutim, uvijek je jedan dio mene bio nesiguran sam sa sobom. Kao da sam malo čekala da me život nešto negativno iznenadi, kao da neko drugi ipak određuje šta će biti sa mnom, a ja se tu kao u nekoj igrici, “borim” sa situacijom. Takođe, nisam nikako bila zadovoljna sa poslovnim životom, komunikacijom na poslu, sistemom vrijednosti koje prožimaju poslovni svijet u ovoj našoj banjalučkoj regiji. Tako, do 2016. godine pola mene se u potpunosti sredilo i imalo sliku u kom pravcu ide i šta očekuje od sebe, a pola mene je “čupalo kosu s’ glave” radi saobraćaja, radi ponašanja ljudi na poslu, roditelja, radi toga zašto sve nije onako kako ja očekujem da bude. Okidač koji je potakao da sebi kažem: nešto ovdje ne štima do kraja, bila je smrt moje mame. Ona je bila više od mame – bila je oslonac, podrška, najbolja drugarica, ONO SVE NA SVIJETU. I prije toga sam dosta razmišljala o smrti i prolaznosti života i govorila „život je jedan“, ali nekako sam tada dobila, žargonski rečeno, “šaku u glavu”. Iz nekog razloga, smrt me nije šokirala (koliko je to moguće). Možda zato što je bila krhkog zdravlja, sa puno dijagnoza, pa sam posljednih 10 godina provela trzajući se da li diše, da li je ustala, da li će joj biti loše od ovoga, od onoga… jedan dio mene kao da je znao da će se to desiti (uskoro), a i imala sam nekih čudnih naznaka te sedmice, ali o tome možda neki drugi put. Elem, nakon navedenog nemilog događaja, do mene je brzinom svjetlosti stiglo puno pitanja: a vrijedi li gurati stvari koje te ne čine sretnom? Zašto se sada oko ovoga nerviraš? Da li to treba da trpim? Zašto me to nešto uopšte dotiče?

Moja drugarica Snježana me informisala za NLP info veče. Otišle smo i poslušale o tri tipa ljudi (vizuelci, auditivci, kinestetičari). Nakon toga sam rekla da ne idem na NLP, da treba da završim PMP koji sam odslušala i sada je, za Boga, red i da se spremi i položi (racionalni pristup ☺). Međutim, Snježana nam je za koji mjesec kupila karte za novo NLP info veče pod nazivom „Usudi se“. I tada smo odlučile – idemo!

Potom kreće NLP putovanje. Kao i svi, i ja sam pokušala jedan dobar dio problematike koji se izvlačio na radionicama, objasniti ponašanjem okoline. Iako sam ujedno sebi govorila: „ne može biti do drugih – neke stvari ti se stalno ponavljajuju“. Astrologiju pratim od malih nogu, poslovna okupacija mi je marketing. Nekako je to proučavanje drugih, njihovih ponašanja, načina na koja djeluju i reaguju, bilo već u mojoj krvi. „A gdje je onda problem“, pitala sam se. Zašto su često drugi izvor moje frustracije?

Prvo se moj mozak zabavio sa tačnostima tvrdnje NLP aksioma. Dobro, onaj „Mapa nije teritorija“ smo svi negdje usvojili i najbrže osvijestili. Ljudi uvijek vole da kažu da treba da se stavimo u tuđe cipele – ali da li to zaista i rade? Aksiom oko koga sam vijećala danima, mjesecima, pitala koga sam stigla šta misli o njemu, glasi: „Iza svakog ponašanja stoji dobra namjera“… „pa kako, pa kako“, zvonilo je u mojoj glavi. „Nemoguće“…

E, onda dolazi ključ moje greške u komunikaciji – meta programi. Shatila sam da sam ljude „gađala“ meta strelicma. Nisam koristila omekšivače, nisam birala vrijeme komunikacije. Kada mi dođe, ja kažem, a što je najgore, kažem i kako mi dođe. Ili još gore ćutim, a onda „sama sebe pojedem“. Ljudi koji me privatno znaju, shvatili su da im to nije nikakva opasnost i da ja nikom ne želim loše… uglavnom me i pitaju za mišljenje kada zaista žele odgovor ☺. Ali ostali nisu shvatili, a meni nije bilo jasno zašto mi se ta netaktičnost uporno obija o glavu i pitala sam se: „zar ljudi ne vide moja djela?“. Ustvari, ne radi se o taktičnosti – radi se o tome da poštujem tuđe raspoloženje, vrijeme, momentum, a ne da pratim samo svoj nagon da nešto govorim. Nisam bila svjesna da to treba da se mijenja jer sam smatrala – pa dobra je osobina biti iskren. Jeste, ali uz poštovanje tuđeg stanja, situacije, i načina komunikacije, s’ jedne strane, a s’ druge strane, trebalo je shvatiti da ništa nije tragično da me mora toliko pogoditi da ja to moram reći kada je najgore.

Onda sam postavila pitanje: dobro sve, a šta ću kada me nešto „izuje iz cipela“, pa ne mogu da se smirim, pa onda mislim o tome 100 dana, vrtim po glavi, prepičavam. Radili smo jednu jako dobru vježbu, tehniku koja se zove sidrenje. Naučila sam kako da emocije od nečeg što mi je lagodno, dozovem u momentu kada malo izađem iz ravnoteže.

Da. Ja sam jedna od onih što su plakali na NLP. Vježba pospremanje sadašnjosti me pomela do kraja, izvukla je potisnutu tugu. Naravno, u mojoj sadašnjosti je i dalje bio gore pomenuti nemili događaj. I sada imam problem da mi nedostaje kraj 2016. i gotovo cijela 2017. godina u sjećanju, jer nisam živjela u tom periodu. Stala sam u tom avgustu 2016. kada je u pitanju moje unutrašnje emotivno stanje, i nisam planirala ništa – čekala sam avgust 2017.

Najbolji modul mi je bio modul posvećen ciljevima. Predavači su govorili da je to modul koji svi vole jer se tu u potpunosti poslože. Ja sam bila u fazonu: a zašto je to toliko bitan modul, pa naravno da svi imamo viziju života, ciljeve koje želimo? E, kada je došao modul, razradila sam svoje ciljeve kao da pišem zadaću. Napisala ih vrlo detaljno, stavila u tabelu koju sam podijelila na privatno i poslovno, i na periode. Tada sam shvatila da ja uopšte ne dajem 100% da se oni ispune. Ok. Radim ja na sebi, ispunjavam svoje obaveze, ali sam shvatila da dnevno trošim 0 minuta prvo na vizualiziranje tih ciljeva, a drugo na istinsko posvećivanje njima – poduzimanje konkrentnih koraka, odluka, razvoja resursa sa kojima raspolažem, preispitivanje upotrebljivosti resursa koje imam, itd. Ispunjavanje dnevnih dužnosti nije istinski rad na ciljevima.

Modul koji me sigurno trajno promjenio je modul koji je bio posvećen energiji i balansu. Doživjela sam jedno iskustvo tokom vježbe vizualizacija cilja kroz piko-piko disanje. To iskustvo je učinilo da se zainteresujem za meditaciju, a meditacija dalje za afirmacije, zahvalnost, vizualizaciju. Tu sam shvatila da sam sve do sada radila (bila vrijedna, proučavala druge, gledala gdje sam u odnosu sa drugima pogriješila, šta sam krivo rekla, šta sam dobro rekla, zašto je meni neko nešto rekao, uradio, nije uradio, šta je opravdano, šta nije), ali nisam radila na sebi, svojoj psihi, svom stanju uma, svom stanju duše. Nisam radila na tome da se istinski upitam – ne šta treba da uradim, nego šta želim da uradim, u čemu se osjećam istinski dobro, šta mene u životu zaista čini sretnom (ne šta je u životu relano, logično, racionalno). Pogledala sam puno videa od ljudi u regiji (i inostranstvu) koji se bave psihologijom na ovaj način. Kupila sam i pročitala dosta knjiga.

Danas, nemam očekivanja od ikoga, trudim se da uživam u svakom danu, da osvijestim šta je to sve lijepo što već imam, u čemu već uživam, zahvalim na tome, sve više se okružujem s’ ljudima koji su na mom nekom energetskom nivou, trudim se da ne sudim drugima. Smatram da ljudi nisu ni svjesni koliko toga mi imamo na nivou nesvjesnog što nas određuje, što nam kroji put. Uglavnom su to uvjerenja koja smo usvojili od kada smo došli na ovaj svijet. Mislim da svako ko sebi kaže: „ja određujem kako će mi biti i ja prihvatam što mi već jeste“, i ko to istinski shvati, je napravio pola posla na ličnom razvoju, na tome da se osjeća bolje, na tome da se stvarno usudi da ide za svojim snovima i na tome da ne traži objašnjenja u drugim ljudima. Smatram da niti jedna krajnost nije dobra – niti neki nasilni pozitivizam, niti teška skeptičnost. Ali da svako od nas može svaki dan „pogledati u sebe“, shvatiti svoje misli, emocije, uvjerenja, ego, mijenjati sve što ne koristi, prihvatiti sve što koristi – MOŽE. To je početak, a onda stvari krenu da se slaže i sve je odjednom puno jasnije ☺